Prijeđi na glavni sadržaj
Pretraži
__ početna stranica __
Nastava Af
Znanost Af
Zavodi Af
Studij dizajna
Prostor Online
Ljetne škole Af
Stručno usavršavanje
Virtual Af
International
  
WWW Af > Fakultet > . > Lokacija  


Lokacija Arhitektonskog fakulteta

 Negdašnje zgrade i prostori fakulteta

Nakon osnutka Tehničke visoke škole 1918. godine dodijeljene su joj prostorije dotadašnje zgrade Ženske stručne škole i bivšeg konvikta susjedne zgrade Obrtne škole na tadašnjem Wilsonovu, danas Rooseveltovu trgu. U Prvom svjetskom ratu obje su zgrade služile kao vojne bolnice i preuzete su u lošem stanju. Sredstva za preinaku koju je nadzirao prof. Edo Šen, a izvodio graditelj Milan Potočnjak, većim su dijelom priskrbljena doprinosom domaće industrije. Premda je formalno udovoljeno potrebi smještaja Tehničke visoke škole, već je prve godine broj upisanih slušača (255 polaznika) ukazivao na manjak radnih prostorija, a njihova nova namjena na nepodesnost prostora koji su građeni za druge svrhe.

Bivša Ženska stručna škola izgrađena je 1893. godine kao palača Zemaljske naklade školskih knjiga i djelo je arhitekta Kune Waidmanna. Služila je za skladištenje školskih knjiga (podrum) i za nastavu obrtničke krojačke, veziljske i trgovačke škole (prizemlje i dva kata). Jednostavna je tlocrta, s predvorjem vezanim na trokrako stubište u središtu svakog kata, iz kojeg se pristupa dvoranama za nastavu. Oblikovanje pročelja blisko je Waidmannovim načelima toga doba. Završni vijenac nadvisivao je plitko krovište na jednu vodu i povezivao vijence susjednih prije izvedenih palača, tj. Učiteljske (arh. Hermann Bollé i Kuno Waidmann) i Obrtne škole (arh. Hermann Bollé).

U početku rada Tehničke visoke škole u prizemlju Waidmannove zgrade nalazio se Rektorat s uredom, vijećnica, biblioteka s čitaonicom i aula, gdje je bio probijen prolaz u južno krilo Obrtne škole, stavljene pod krov 1888. godine. Dogradnja južnog krila izvedena je 1902. godine. Arhitektonski, građevni i geodetski odjel zauzimali su prvi i drugi kat glavne zgrade. U susjednoj zgradi smještena je velika predavaonica za sve zajedničke kolegije, a u njoj su se nalazili i ostali odjeli osim kemijskog, koji je već 1920. godine dobio na korištenje još nedovršenu zgradu Kemijskog zavoda na Marulićevu trgu 20 (arh.Vjekoslav Bastl) pa je iste godine u nju preseljen nakon dovršenja i uređenja.

Treći kat na zgradi bivše Ženske stručne škole dograđen je 1922. godine. Nove prostorije, koje se sastoje od četiri crtaonice, četiri kabineta i crtaonice s modelima za prostoručno crtanje namijenjene su u cijelosti arhitektonskom odjelu. Kabinet prof. Šena ostaje u prizemlju, a kabinet građevnih konstrukcija na drugom katu. Svaki student imao je vlastit crtaći stol.

Nakon osnutka laboratorija za strojarstvo i laboratorija za elektrotehniku grade se u dvorištu škole najnužnije privremene zgrade za laboratorije i ispitne stanice pod vodstvom prof. Leopolda Sorte. Uređene su i opremljene korištenjem zakladnih prihoda te darovima domaće i inozemne industrije. Tehnička visoka škola raspolagala je i zgradom na uglu ulica Gundulićeve i Rajnerove, danas Žerjavićeva 13, koju je dr. Juraj Žerjavić, župnik i opat iz Marije Bistrice, darovao 1909. godine radi osnivanja i uzdržavanja Tehničke visoke škole.

Neumorno se radi na privremenim proširenjima neodgovarajućih i nedovoljnih prostora škole, ali istodobno se postavlja pitanje gradnje potpuno novoga sklopa zgrada po modernim načelima, za kojega je od 1923. godine predviđen prostor između Realne gimnazije i gradskih kuća na tzv. Ciglani. Ideja gradnje na periferiji brzo je napuštena zbog bezizglednosti izvedbe. Smještaj u neposrednoj blizini postojećih zgrada bila je dopadljiva zamisao, i to ne samo zbog svoje veličine već i zbog mogućnosti jednostavnije provedbe nastave prilikom postupnog preseljenja, u ovisnosti o gradnji.

Na temelju prvih skica, koje je izradio prof. Edo Šen, zatražen je od zagrebačke općine zapadni dio zemljišta, a od Ministarstva financija istočni dio zemljišta, koji je bio u vlasništvu države. Godine 1927. ustupa Gradsko poglavarstvo u cijelosti svoju parcelu, a odlukom Ministarstva financija dodjeljuju se novoutemeljenom Tehničkom fakultetu dva pojasa zemljišta širine 29 i dužine 129 metara uz Klaićevu ulicu i Ulicu Isidora Kršnjavoga. Prostor između ta dva pojasa trebalo je sačuvati za igralište Realne gimnazije. Uvjet Gradskoga poglavarstva bio je da gradnja počne u roku od tri godine, tj. do 1929. godine.

Izrada projekta povjerena je prof. Hugi Ehrlichu, koji ga je potanko obrazložio u Godišnjaku Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije, izdanom u Zagrebu 1929. godine. Sklop fakulteta sastoji se od niza paviljona koji se pružaju duž Klaićeve ulice i Ulice Kršnjavoga. Međusobno su spojeni i sadržavaju potrebne dvorane za predavanja i vježbe, profesorske kabinete i veliku predavaonicu. Zajedničke prostorije smještene su u glavnoj zgradi koja zatvara blok sa zapada. Unutar bloka u zapadnom dijelu nalazi se velik strojarski laboratorij koji povezuje četiri susjedna paviljona, a istočni dio predviđen je za gimnazijsko igralište. Pravilan raspored konstruktivnih stupova omogućava slobodan raspored prostorija prema potrebama pojedinog odjela. Predviđene su dvije dubine prostorija. Dubina od 7,5 m odgovarala bi crtaonicama, laboratorijima i manjim predavaonicama, a dubina od 5,5 m kabinetima i pomoćnim prostorijama. Ukupna izgrađena površina iznosila bi 40.000 m2, a gradnja je trebala uslijediti u etapama.

Zbog neispunjavanja obveza Ministarstva prosvjete prema Tehničkom fakultetu grad produžava rok za izgradnju do 1. svibnja 1932. godine, ali smanjuje površinu zemljišta koje je dodijelio, a Ministarstvo financija u cijelosti oduzima ustupljenu parcelu. Bez obzira na nepovoljne okolnosti, prof. Ehrlich radi novi projekt 1930. godine. On napušta tip zatvorene blokovske izgradnje, a u rješenju modernog smještaja zgrada nazire se mogućnost autorskog sudjelovanja arh. Josipa Pičmana. Iste godine Gradsko poglavarstvo na posljetku u potpunosti oduzima svoje zemljište. Iznenadna izgradnja Sokolskog doma u produženoj Kačićevoj ulici 1933. godine konačno je značila da Fakultet treba ishoditi drugo zemljište za smještaj svoje buduće zgrade.

U međuvremenu je sredstvima Zaklade Tehničkog fakulteta sagrađena stambena zgrada na uglu Ulice Kršnjavoga i Jukićeve, djelo arhitekta Alfreda Albinija. Godine 1928. dovršeno je sjeverno, a 1930. južno krilo zgrade. U prizemlju se smjestio Zavod za mineralogiju i petrografiju, a katovi su iznajmljeni osoblju Fakulteta. Poslije su sredstvima Zaklade kupljene zgrade u Krajiškoj 18 i Medulićevoj 40. Organizator, a ujedno i jedan od trojice prvih redovitih profesora Tehničke visoke škole, arhitekt Martin Pilar oporučno je 1942. godine ostavio Fakultetu četiri trokatnice u Gundulićevoj ulici (br. 52, 54, 55 i 55/1) te vrijednosne papire i znanstvene knjige. Nakon Drugoga svjetskog rata provedena je nacionalizacija i od fakultetske Zaklade nije ostalo ništa.

V.asist.dr.sc. Dina Vulin-Ileković

 Današnja zgrada fakulteta

Burna zbivanja oko dodjele i oduzimanja zemljišta za gradnju tridesetih godina nisu navela Savjet Tehničkog fakulteta da posustane. Ponovno se ispituje mogućnost podizanja novog sklopa zgrada na preostalom slobodnom gradskom zemljištu zapadno od Kačićeve ulice, do gradskih kuća. Po izradi skica zaključeno je da bi se i na tom prostoru mogle izvesti fakultetske zgrade, uz pretpostavku da Fakultetu u budućnosti pripadne i zapadni dio parcele koji tada zauzimaju stambene zgrade. Gradsko poglavarstvo to je i odobrilo 1936. godine, a Savjet Tehničkog fakulteta, nakon izrade nekoliko rješenja, povjerio je prof. Šenu da u suradnji s asistentom Milovanom Kovačevićem izradi projektni elaborat.

Principijelna građevna dozvola zatražena je 20. kolovoza, a odobrena 1. rujna 1937. godine. Tehnički fakultet upućuje 7. svibnja 1938. molbu za dozvolu gradnje prvoga paviljona na zemljištu nekadašnje Ciglane. Prilaže se arhitektonski projekt u mjerilu 1:100 s potpisom projektanta arh. M. Kovačevića, uz napomenu da je nacrte i proračune već odobrilo Ministarstvo građevina, po čijoj bi odluci građevne radove izvodio poduzetnik ing. Mate Crnić. Budući da su troškovi gradnje prema troškovniku što ga je izradio Fakultet iznosili 21 milijun dinara, a odobreni su građevni troškovi od 16 milijuna dinara, moralo se odustati od neke vanjske i unutarnje opreme zgrade. Tako se napustilo opločenje pročelja u kamenu, bogatija oprema javnih prostora (aule, stubišta, biblioteke) i unutarnje uređenje svih prostorija. Oprema je ograničena na ono što je bilo najpotrebnije.

Prema urbanističko-arhitektonskoj zamisli, fakultetski sklop čine tri četverokatna bloka položena u smjeru sjever-jug i povezana širokim hodnikom, uz koji se nalaze glavna stubišta i dvije velike predavaonice u prizemlju. Planirana je izvedba prve etape čija površina iznosi oko 10.000 m2 i namijenjena je arhitektonskom, građevnom i geodetskom odjelu s dekanatom, bibliotekom i velikom predavaonicom za 300 slušača. U drugi blok trebao se smjestiti strojarski, brodograđevni i elektrotehnički odjel s pripadajućim laboratorijima, strojarnicom i zavodima smještenim u prizemnim prigradnjama, a u treći blok kemijsko-tehnološki odjel. Ukupna površina svih etapa trebala je iznositi 35.000 m2 za 1000 – 1200 studenata. Svi su odjeli u starim zgradama zauzimali 6500 m2, a broj slušača iznosio je oko 700, a s apsolventima oko 900. Nakon osnutka rudarskog odjela zamišljeno je da se izvodi i četvrti blok, istočno uz Kačićevu ulicu, na mjestu Sokolskog doma, sa spojem na prvi blok mostom preko Kačićeve ulice. Idejni je projekt izradio arh. Velimir Jamnicky kojemu je bila povjerena i razrada nacrta za drugi dio nove fakultetske zgrade.

Gradnju prve etape vodili su: profesor Plohl (tadašnji dekan koji je bio posebno zaslužan za dobivanje zajma za početak gradnje), profesor Sorta (koji je uvijek s izuzetnom agilnošću pratio svaki fakultetski pothvat) i profesor Juraj Denzler. Arhitektonski je odjel preseljen po završetku zgrade u jesen 1940., ali nije dobio sve prostorije koje su mu bile namijenjene - zbog privremenog smještaja novoosnovanog rudarskog odjela te nekih strojarskih i elektrotehničkih zavoda. Prostorije koje su dotad zauzimali arhitektonski, građevni i geodetski odjel na Wilsonovu, trgu preuzeli su strojarski i elektrotehnički odjeli. Uslijedila je gradnja laboratorijske zgrade prema projektu arh. Vladimira Potočnjaka, a zatim i podizanje drugoga bloka, koje je obustavljeno prije završetka zbog ratnih prilika. Do kraja Drugoga svjetskog rata njemačka je vojska tu zgradu, podignutu do krova, koristila kao spremište autoguma.

Djelatnost Tehničkog fakulteta, koja je potkraj rata sasvim zamrla, obnavlja se u jesen 1945. godine kada je upisano 2014 studenata (1326 u prvi semestar, a oko 280 u prvo godište arhitektonskog odjela). Pokreće se pitanje nastavka gradnje i 1946. dovršen je drugi blok, koji se prepušta Saveznoj tehničkoj školi, a gradnja novoga fakultetskog sklopa ostaje i dalje upitna. Zalaganjem prof. Andre Mohorovičića 1948. godine dobiveno je zemljište na Borongaju, gdje prof. Juraj Denzler projektira paviljon za geodetski odjel, kao dio novog Tehničkog fakulteta, koji je i izgrađen 1949. godine. U to se doba razvija urbanistička ideja arhitekta Josipa Seissela o stvaranju Sveučilišnoga grada na potezu Sesvete-Dubrava. Ubrzo se odustalo od okupljanja svih fakulteta na jednome mjestu, ali je studentsko naselje (Studentski grad) ostvareno prema zamisli profesora Seissela.

Arhitektonski je odjel od svoga preseljenja 1940. g. smješten u zgradi Tehničkog fakulteta u Ulici fra Andrije Kačića Miošića 26, na 3. i 4. katu te na dijelu prizemlja i 2. kata. Ostale prostorije zauzimaju građevni i geodetski odjel. Knjižnica s čitaonicom, vijećnica, aula i velika predavaonica u prizemlju te komunikacioni i pomoćni prostori na svim katovima zajednički su i koriste ih svi odjeli. Na katovima se uz glavno stubište, pristupno iz glavnog ulaznog halla, nalazi predvorje. Prema prvobitnoj zamisli ono dijeli studentski (južni) i profesorski (sjeverni) trakt, između kojih su smještene manje predavaonice. Veći dio studentskoga trakta čine crtanje dubine 7,5 m, a orijentirane su na istok, tj. Kačićevu ulicu. Prostori južnoga krila, koji gledaju na zapad, manje su dubine (4,5 m) i u izvornom projektu namijenjeni su studentima (seminari, garderobe, ispitivaonice, zbirke), ali su zbog povećanja broja nastavnog osoblja pregrađeni u kabinete. Profesorima, docentima, predavačima i asistentima služe prostorije profesorskoga trakta, dubine 5,7 m.

Dvorišni dio zgrade u Kačićevoj ulici dograđuje se 1954. godine za potrebe Zavoda za fiziku, a tavanski prostor za geodetski i arhitektonski odjel. Istodobno pokreće se gradnja nove zgrade namijenjene Tehnološko-rudarskom odjelu u Pierottijevoj ulici, gdje su otkupljena vojna skladišta. Na projektu je najprije radio prof. Drago Galić, a zatim prof. Alfred Albini s asistentom Borisom Krstulovićem. Godine 1960. po projektu prof. Jurja Denzlera, počela je dogradnja četvrtoga kata na terasi sjevernoga krila glavne zgrade, i to za potrebe arhitektonskog odjela.

Nakon posljednje sjednice Tehničkog fakulteta 1956. g. započinje s radom Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet. Arhitektonski fakultet potpuno se osamostaljuje 1962. godine. Postojeće zgrade dijele se između Arhitektonskog, Građevinskog i Geodetskog fakulteta kao suvalsnika. Ukupna izgrađena površina iznosi 18.268 m2. No, nedostatak prostora, zbog velikoga broja upisanih studenata, od tada je stalno aktualan. Jednim od mogućih rješenja smatralo se preseljenje Građevinskoga fakulteta jer bi se njegove prostorije mogle dodijeliti Arhitektonskom i Geodetskom fakultetu. U tom je smislu 1979. godine raspisan natječaj za urbanističko-arhitektonsko rješenje zgrade Građevinskog instituta, u sklopu kojega bi bio i Građevinski fakultet, a koja se nalazi u Novom Zagrebu. Ta ideja, međutim, nije ostvarena. Godine 1995. uređen je studentski restoran preinakom nekadašnje kotlovnice (prema projektu prof. dr. sc. Milana Čankovića), a Građevinski fakultet dogradio je 1999. godine dvorišnu zgradu (prema projektu prof. dr. sc. Borisa Krstulovića).

Danas je Arhitektonski fakultet smješten u uličnoj zgradi u Kačićevoj 26, gdje se nalazi od 1940. godine i zauzima 3. i 4. kat, dijelove prizemlja, 2. i 5. kata te dio prizemlja dvorišne zgrade, koji koristi Zavod za arhitekturu. Studentska referada, dekanska soba i zajednički prostori vijećnice, knjižnice s čitaonicom i velike predavaonice važniji su sadržaji prizemlja. U niskom prizemlju nalazi se, kao zajednički prostor, studentski restoran otvoren 1995. godine. Crtaonica s modelima za prostoručno crtanje nalazi se na južnom kraju 3. kata, a studijski arhiv na 4. katu, na kojem je i izložbena dvorana u dograđenom sjevernom krilu. Kompjutorska učionica uređena je 1996. godine na 5. katu. Arhitektonskom fakultetu danas pripada 4721 m2 te uz Građevinski i Geodetski fakultet ima pravo korištenja 5135 m2 zajedničkih sadržaja.

V.asist.dr.sc. Dina Vulin-Ileković

 Lokacija na karti