Likovno i urbanističko-ahitektonsko rješenje spomen-obilježja za groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja
Autorica: Renata Waldgoni
Ovo spomen-obilježje odbija služiti kao repozitorij povijesti, kolektivne patnje i smrti. Ono funkcionira kao refleksija sadašnjosti, kao subjektivan trenutak koji redefinira pojam povijesnog, pretvarajući kolektivnu topografiju smrti i konflikta u osobnu topografiju sjećanja i pomirenja.
Koristeći horizontalnu zrcalnu plohu kao središnji element prostornog izraza, ovo spomen obilježje uvlači krajolik u svoju vizualnu pojavnost te na taj način postaje potpuno prilagodljivo bilo kojem okruženju. Promišljenim korištenjem motiva refleksije ovaj prijedlog smješta memoriju u sjecište triju lokusa: osobnog, teritorijalnog i socijalnog.
Memorija kao lokus osobne reflesije (Arhitektura)
Lišeno suvišnih povijesti, spomen-obilježje u perimetru zadržava činjenične podatke o broju i okolnostima stradanja žrtava kao i informacije o žrtvi, zločinu i počinitelju, dok se u samo središte pozicionira kružna reflektivna ploha koja zrcali nebo i krajolik. Reflektivna se ploha postavlja iznad udubine u koju je prodiranje svjetla svedeno na minimum. Na taj se način između tamne praznine u perimetru i pune svjetline centralne kružne plohe, razvija snažan vizualni, emocionalni i simbolički kontrast. Jasno oblikovana zrcalna slika neba i krajolika tako istovremeno označava specifično mjesto stradanja, ali se pritom sam lokus memorije izmješta sugerirajući da je memorija simbolička, osjetilna i materijalna refleksija osobnog trenutka prisjećanja. Sjećanje dakle više nije u samom spomeniku, već u ljudima, ne u kolektivu, već u pojedincu. Memorijalni prostor stoga je refleksivan, razvijen između posjetitelja i spomenika uronjenog u različite prostorne ambijente.
Memorija kao lokus teritorijalne markacije
(Urbanizam / krajolik / kartografija)
Zbog naglašene zrcalne površine kružnog tlocrta, spomen-obilježje lako se može uklopiti u urbani ili prirodni krajolik. U urbanom krajoliku, ono predstavlja prostorni reper, cezuru u dinamici standardnih gradskih tokova. Navodeći na veliku površinu o koju se reflektira nebo, spomen-obilježje služi kao zaustavna točka koja okuplja prolaznike. U prirodnim krajolicima, bili oni kamenjar Dalmatinske zagore ili zeleni krajolici Zagorja i Slavonije, obilježje spušta nebo na tlo te postaje točka koja sažima prostorne silnice. Istaknuto, ali neinvazivno u svojoj vizualnoj pojavnosti, ovo rješenje prati logiku prirodnih fenomena kao što su jezera u krajoliku koja reflektiraju nebo ili dnevnu svjetlost te služe kao važni atraktori koji u svom perimetru kreiraju poseban ambijent.
Centralni odbljesak nove teritorijalne markacije postaje vidljiv ne samo s velike udaljenosti u stvarnom krajoliku, već i na javno dostupnim satelitskim snimkama poput Google mapa. Jednom kada budu postavljeni, svjetlosni odbljesci ovog spomen-obilježja stvorit će sasvim novu memorijalnu topografiju. Na konfliktnom teritoriju konstantno prekrajanom osudama i mržnjom, pomirenje se može razviti kao nova topografija odbljesaka prizemljenih zvijezda među kojima više nema nikakvih razlika.
Memorija kao socijalni lokus pomirenja
(Socijalni dizajn)
Projekt predviđa izradu internetske stranice koja u središte postavlja kartu sa spomenutom topografijom odbljesaka. Svjetlosni odbljesci točnih lokacija gdje su spomen-obilježja postavljena u stvarnom prostoru, na kartama poput Googleovih otvaraju novu mogućnost sjećanja na stradale. Na taj način obitelji suočene s memorijalnim refleksijama mogu se prisjetiti svojih bližnjih i izvan onih udaljenih ili teže dostupnih lokacija, te izvan službenih datuma predviđenih za komemoraciju, a koji su danas često povod novih prijepora i dnevno-političkih nadmetanja. Isključivo priča o pojedincu, njezini ili njegovi osobni podaci, stare obiteljske fotografije i priče postaju materijali koji se digitalno mogu unijeti i pridružiti konkretnom odbljesku na mapi. Ne skrivajući povijesne brojeve ili kontekst stradavanja, nova topografija sjećanja sazdana od istih i jednakovrijednih odbljesaka, gubi religijske i ideološke simbole te nanovo dobiva izgubljena ljudska lica.
Koristeći horizontalnu zrcalnu plohu kao središnji element prostornog izraza, ovo spomen obilježje uvlači krajolik u svoju vizualnu pojavnost te na taj način postaje potpuno prilagodljivo bilo kojem okruženju. Promišljenim korištenjem motiva refleksije ovaj prijedlog smješta memoriju u sjecište triju lokusa: osobnog, teritorijalnog i socijalnog.
Memorija kao lokus osobne reflesije (Arhitektura)
Lišeno suvišnih povijesti, spomen-obilježje u perimetru zadržava činjenične podatke o broju i okolnostima stradanja žrtava kao i informacije o žrtvi, zločinu i počinitelju, dok se u samo središte pozicionira kružna reflektivna ploha koja zrcali nebo i krajolik. Reflektivna se ploha postavlja iznad udubine u koju je prodiranje svjetla svedeno na minimum. Na taj se način između tamne praznine u perimetru i pune svjetline centralne kružne plohe, razvija snažan vizualni, emocionalni i simbolički kontrast. Jasno oblikovana zrcalna slika neba i krajolika tako istovremeno označava specifično mjesto stradanja, ali se pritom sam lokus memorije izmješta sugerirajući da je memorija simbolička, osjetilna i materijalna refleksija osobnog trenutka prisjećanja. Sjećanje dakle više nije u samom spomeniku, već u ljudima, ne u kolektivu, već u pojedincu. Memorijalni prostor stoga je refleksivan, razvijen između posjetitelja i spomenika uronjenog u različite prostorne ambijente.
Memorija kao lokus teritorijalne markacije
(Urbanizam / krajolik / kartografija)
Zbog naglašene zrcalne površine kružnog tlocrta, spomen-obilježje lako se može uklopiti u urbani ili prirodni krajolik. U urbanom krajoliku, ono predstavlja prostorni reper, cezuru u dinamici standardnih gradskih tokova. Navodeći na veliku površinu o koju se reflektira nebo, spomen-obilježje služi kao zaustavna točka koja okuplja prolaznike. U prirodnim krajolicima, bili oni kamenjar Dalmatinske zagore ili zeleni krajolici Zagorja i Slavonije, obilježje spušta nebo na tlo te postaje točka koja sažima prostorne silnice. Istaknuto, ali neinvazivno u svojoj vizualnoj pojavnosti, ovo rješenje prati logiku prirodnih fenomena kao što su jezera u krajoliku koja reflektiraju nebo ili dnevnu svjetlost te služe kao važni atraktori koji u svom perimetru kreiraju poseban ambijent.
Centralni odbljesak nove teritorijalne markacije postaje vidljiv ne samo s velike udaljenosti u stvarnom krajoliku, već i na javno dostupnim satelitskim snimkama poput Google mapa. Jednom kada budu postavljeni, svjetlosni odbljesci ovog spomen-obilježja stvorit će sasvim novu memorijalnu topografiju. Na konfliktnom teritoriju konstantno prekrajanom osudama i mržnjom, pomirenje se može razviti kao nova topografija odbljesaka prizemljenih zvijezda među kojima više nema nikakvih razlika.
Memorija kao socijalni lokus pomirenja
(Socijalni dizajn)
Projekt predviđa izradu internetske stranice koja u središte postavlja kartu sa spomenutom topografijom odbljesaka. Svjetlosni odbljesci točnih lokacija gdje su spomen-obilježja postavljena u stvarnom prostoru, na kartama poput Googleovih otvaraju novu mogućnost sjećanja na stradale. Na taj način obitelji suočene s memorijalnim refleksijama mogu se prisjetiti svojih bližnjih i izvan onih udaljenih ili teže dostupnih lokacija, te izvan službenih datuma predviđenih za komemoraciju, a koji su danas često povod novih prijepora i dnevno-političkih nadmetanja. Isključivo priča o pojedincu, njezini ili njegovi osobni podaci, stare obiteljske fotografije i priče postaju materijali koji se digitalno mogu unijeti i pridružiti konkretnom odbljesku na mapi. Ne skrivajući povijesne brojeve ili kontekst stradavanja, nova topografija sjećanja sazdana od istih i jednakovrijednih odbljesaka, gubi religijske i ideološke simbole te nanovo dobiva izgubljena ljudska lica.
